Hide and Seek

Istina je da sam malo specifična osoba. Imam svoja uvjerenja, stavove i mišljenja. Nekad su ovakva ili onakva ali stojim iza njih.

Jedna od stvari u mome životu je da jako cijenim starije i iskusne ljude…što baš i nije često za mlade, ali ja ih obožavam slušati i pričati sa njima. Većina ljudi s kojima sam volio pričati je nažalost umrla, tako da često volim otići na groblje, onako čisto radi sebe. To me nekako ispunjava i osjećam da mi daje snagu i pomaže mi malo razbistrit glavu. Tako da uvijek kada dođem doma s faksa, odem obavezno do groblja. Meni je to već neki ritual. Tako sam bio i jučer, prije nego što sam otputovao na faks.

I tako šećem grobljem, razmišljam…i mislim se koliko ljudi je tu… koliko od njih je imalo iste probleme kao ja…svi su oni nekada bili mladi kao ja… jednako naivni…jednako zaljubljeni. Pričali su iste priče koje ja danas pričam sa svojom ekipom. Imali su teške živote.. proživili su puno toga. A sada su najednom ugasli. Nema ih! Ne mogu izrazit svoje mišljenje, iako bi te možda rado i savjetovali, proživili su mnogo toga, a to sada ne mogu ispričati. Možda su i htjeli ali ih nitko nije slušao. Možda nisu imali razumijevanja za njih. Oni su otišli, a mi smo ostali uskraćeni za mnogo životnog iskustva, događaja i doživljaja…

Idem redovito svome prijatelju na grob, koji je nažalost premlad otišao i svaki puta zamjećujem kako na njegovom grobu ima sve manje svijeća i sve manje cvijeća…jednostavno pitam se di su svi ti ljudi kojima je plaćao cugu, disu svi te cure s kojima je bio, koje su ga navodno voljele, gdje je ta ekipa s kojom je navodno bio…njegovi prijatelji iz škole…izgleda da ljudi brzo zaboravljaju…nekad se pitam bili i mene tako brzo zaboravili???..mislim da bi!!!… teško je nekada uopće o tome razmišljati…ali ljudi su skloni brzo se prilagođavati, a još brže zaboravljati…

Zato nekada razmišljam kada idem na grob moga djeda, dali će jednoga dana i moji unuci tako doći na moj grob…ili će ipak zaboraviti kao i većina od nas da su ikada imali djeda…

Volio da svi oni koji pročitaju ovaj blog, da se barem prisjete svoga djeda ili bake, i odu da ih posjete…nekima su još živi, a nekima nisu… onima kojima jesu bih poručio je da odu kod njih i pitaju ih što god imaju dok za to nije kasno… a onima kojima je već kasno za tako nešto…neka odu i zapale svijeću jednako kao što bi to voljeli i da netko to učini za njih kada dođe vrijeme!