Hide and Seek

....Teško je opisati kako se osjećam. U ovih par dana sam spoznao koliko zapravo volim svoju Curu. I dalje ne mogu vjerovati da se to desilo upravo meni. Pričam s njom i osjećam se tako sretnim, posebnim, voljenim… sve ostalo mi je postalo sporedno, sekundarno i neusporedivo s njom. Postala je centar moga svijeta, dio mene, osoba za koju mislim da je stvorena za mene i ja za nju. Prekjučer sam posjetio jednu veliku hrvatsku korporativnu kompaniju i njihove ljude iz uprave, to je bilo nešto što sam čekao jako dugo, nešto o čemu sam sanjao. I svo to korporativno blještavilo mi je značilo ništa, svi ti ljudi su mi značili ništa. Meni je u glavi bila samo jedan stvar, samo jedna osoba moja posebna Cura. Sinoć sam odlučio da idem kod nje…onako bez puno razmišlja…bez javljanja ikome…srce je htjelo biti tamo…kraj nje. Nisam otišao jer me ona nagovorila da se strpim još dva tjedna. Da nisam vam rekao da idem opet kod nje za dva tjedna J Ali sinoć sam bio u stanju sjesti na vlak i otići je vidjeti, pa barem samo na minutu. Bio sam spreman voziti se 20 sati da bi je vidio na par sati. Ova dva tjedna će proći jako brzo, i ne mogu opisati koliko jedva čekam da je vidim, koliko emocija osjećam, koliko toga joj želim reći…

Sretnica je ta tvoja Cura. :)

predivno je tako se osjećati! pogotovo zato jer se oboje tako osjećate! i uvjeren sam da sva ta udaljenost ništa ne znači!! :) svi znamo koliko posjet jednoj takvoj kompaniji znači, ali u usporedbi sa ovim što ti se događa, normalno daje to sporedno! uživaj!

Čitam i razmišljam kako je skoro svaka ljubav (odnosno bolje je reći zaljubljenost) patetična.

N.K.

I believe I can fly, I believe I can touch the sky, I think about it every night and day, spread my wings and fly away... :)

.......Priča o mojoj Curi koju sam upoznao daleko od svoga doma se nastavlja. Neko vrijeme je prošlo i mogu samo reći da se naša ljubav nije umanjila, čak mislim da se i još više rasplamsala. Prije smo se čuli svaki drugi dan, a sada se čujemo svaki dan. I to je postalo nešto bez čega ne mogu. Taj razgovor sa njom na kraju svakog dana mi je i razlog da se taj dan uopće probudim…taj razgovor me čini sretnim i ispunjenim kao ništa u životu. Kao niti jedna medalja…kao niti jedno priznanje…kao niti deset položenih ispita… Ona je postala centar moga svijeta. Osjećam se savršeno, osjećam se sretno, osjećam se ispunjeno. Samo mislim na nju…samo mislim kako je želim ponovno vidjeti…ponovno zagrliti…ponovno poljubiti…jednostavno želim se ovako osjećati do kraja moga života…napokon sam pronašao ono što sam tražio jako dugo…

wow... that's big :) baš mi je drago da si upoznao tako super Curu i da je i dalje sve super ;) znaš kako ja govorim da se stvari događaju upravo onako kako se trebaju dogoditi, ovo je valjda jedna od tih stvari :) uživaj!

Blago tebi!

:))

a, zakon! :D čestitam. :D baš mi je drago. :D

samo pazi da to i ne izgubiš...!

Istina je da sam malo specifična osoba. Imam svoja uvjerenja, stavove i mišljenja. Nekad su ovakva ili onakva ali stojim iza njih.

Jedna od stvari u mome životu je da jako cijenim starije i iskusne ljude…što baš i nije često za mlade, ali ja ih obožavam slušati i pričati sa njima. Većina ljudi s kojima sam volio pričati je nažalost umrla, tako da često volim otići na groblje, onako čisto radi sebe. To me nekako ispunjava i osjećam da mi daje snagu i pomaže mi malo razbistrit glavu. Tako da uvijek kada dođem doma s faksa, odem obavezno do groblja. Meni je to već neki ritual. Tako sam bio i jučer, prije nego što sam otputovao na faks.

I tako šećem grobljem, razmišljam…i mislim se koliko ljudi je tu… koliko od njih je imalo iste probleme kao ja…svi su oni nekada bili mladi kao ja… jednako naivni…jednako zaljubljeni. Pričali su iste priče koje ja danas pričam sa svojom ekipom. Imali su teške živote.. proživili su puno toga. A sada su najednom ugasli. Nema ih! Ne mogu izrazit svoje mišljenje, iako bi te možda rado i savjetovali, proživili su mnogo toga, a to sada ne mogu ispričati. Možda su i htjeli ali ih nitko nije slušao. Možda nisu imali razumijevanja za njih. Oni su otišli, a mi smo ostali uskraćeni za mnogo životnog iskustva, događaja i doživljaja…

Idem redovito svome prijatelju na grob, koji je nažalost premlad otišao i svaki puta zamjećujem kako na njegovom grobu ima sve manje svijeća i sve manje cvijeća…jednostavno pitam se di su svi ti ljudi kojima je plaćao cugu, disu svi te cure s kojima je bio, koje su ga navodno voljele, gdje je ta ekipa s kojom je navodno bio…njegovi prijatelji iz škole…izgleda da ljudi brzo zaboravljaju…nekad se pitam bili i mene tako brzo zaboravili???..mislim da bi!!!… teško je nekada uopće o tome razmišljati…ali ljudi su skloni brzo se prilagođavati, a još brže zaboravljati…

Zato nekada razmišljam kada idem na grob moga djeda, dali će jednoga dana i moji unuci tako doći na moj grob…ili će ipak zaboraviti kao i većina od nas da su ikada imali djeda…

Volio da svi oni koji pročitaju ovaj blog, da se barem prisjete svoga djeda ili bake, i odu da ih posjete…nekima su još živi, a nekima nisu… onima kojima jesu bih poručio je da odu kod njih i pitaju ih što god imaju dok za to nije kasno… a onima kojima je već kasno za tako nešto…neka odu i zapale svijeću jednako kao što bi to voljeli i da netko to učini za njih kada dođe vrijeme!

........Svo moje drastično donošenje odluka dovela je do toga da sam postao osoba koja sama sebi postavlja izazove, i to onako poprilično za mene izazovne odluke. Kao što sam pisao u prošlom blogu, donio sam drastične odluke, koje su dovele do ovoga na čemu sam sada, a sada sam jako zadovoljan i sretan.

Jedan od mojih izazova se sastojao od toga da sam odlučio otići na jedan događaj u inozemstvu u trajanju od 4 dana. I tako nagovarao sam prijatelje da idu samnom, ali svatko zbog svojih razloga nije htio ići. Odlučio sam da idem bez obzira na sve. Starcima sam rekao dva dana prije. Uglavnom nisam uopće znao da li postoji ikakav prijevoz iz hrvatske do tamo. Nisam uopće znao gdje je to tamo. Uspio sam kupiti kartu za vlak večer prije, iako nisam znao da treba presjesti 4 puta, i sporazumjeti se na 4 jezika, i na kraju voziti se 23 sata, ipak sam živ stigao do odredišta.

Tamo sam proživio možda čak i četiri najsretnija dana u životu, zbližio sam se s ljudima, a posebno s jednom osobom. Odmah mi se svidjela, u početku sam mislio da će to biti samo jedna u nizu od onih cura s kojima budete eto čisto iz razloga da svom egu dokažete da možete. Ali s njom nije bilo tako! Nju sam zavolio, volim je čak i više nego curu zbog koje sam počeo pisati ovaj blog. Volim je toliko da stvarno neznam kada sam zadnji puta nekoga toliko volio. Išao sam negdje 3000 km daleko, na neku konferenciju i upoznao osobu koja će sigurno imati utjecaja na moj život. Istina je stvarno da sudbina ili slučajnost postoji. Zašto sam baš morao ići tamo? Zašto nisam jednostavno kao i uvijek do sada odustao od moga nauma da idemo tamo, jer je bilo više prepreka nego razloga zbog kojih sam trebao ići?

Upravo do sada sam pričao sa njom i ona me čini tako sretnim! Iskreno se ne bojim dali će naša veza funkcionirati na 3000 km udaljenosti! Zašto? Zato jer je volim, i ona voli mene. Iako će neki možda reći da to neće funkcionirati, ja znam do hoće, jer ovo je nešto što sam čekao cijeli život! Možda sam to našao na krivom i preudaljenom mjestu, ali jedno je sigurno zbog toga ne kanim odustati od nje!!!!!!

Mislim da se moja odlučnosti i hrabrost da odem isplatila, i to na najljepši mogući način, a to je da sam pronašao osobu koju ja volim i koja voli mene!!!

Iskreno ovome se nisam nadao ni u snu, jer ovo je nešto za što nisam bio spreman, nešto što bi moglo poremetiti planove i priorite koje sam imao do sada u životu!!!! Ali zbog nje sam čak i spreman na to!!!!

"“The best day of your life is the one on which you decide your life is your own. No apologies or excuses. No one to lean on, rely on, or blame. The gift is yours - it is an amazing journey - and you alone are responsible for the quality of it. This is the day your life really begins.”

drago mi je da je sve ispalo tako odlično! postavljajući sebi sve više ciljeve i prelazeći svoje granice postajemo sve bolji, postajemo sve jači. neke cure zaboravimo, a neke će, u dobrom ili lošem smislu, uvijek biti dio naših života. trenuci provedeni sa tim curama su neprocijenjivi!

baš mi je drago zbog tebe. bar je netko sretan. i daješ mi vjeru u to da ću se i ja možda nekada u budućnosti ponovno zaljubiti u nekoga. samo, ne treba se zaletjeti u tome jer kad shvatiš da ništa od toga, onda te to pljusne...ali samo ti uživaj...tko bi sada mislio na to ;)

+ još nešto, to sam zaboravila. tvojim događajem se potvrđuje moja pretpostavka da je život lijep onda kada ga sami odlučimo učniti takvim. mogao si biti mrtvo puhalo i postupati kao i uvijek,ali ne,ti si odlučio sebi dokazati da ti ne treba nitko da bi mogao otići negdje, dovoljno si želio otputovati i gledaj što se dogodilo. isto tako, neće se uvijek događati tako velike stvari, a ljudi obično odustanu nakon što se ništa "drugačije" ne dogodi. zato treba uvijek slušati sebe, bez obzira na sve i prihvatiti sve što ta odluka donosi... :)))

...samo se nadam da cu biti dovoljno hrabar da nastavim slušati sebe, svoje osjećaje i svoje srce...

nadam se da neces prestati slijediti srce, ono uvijek vraca vise od ulozenog...a sto se tice daljine,pocinjes vise cijeniti sekunde:)