Hide and Seek

                  Svi mi volimo reći kako smo iskreni, kako najviše vrjednujemo kada je netko iskren. Ali malo nas se zapravo toga i pridržava. Zapravo ljudi šute i misle da su iskreni, jer barem nisu ništa rekli. Upravo ta prešućivanja su velik razlog zašto ljudi ne funkcioniraju kao iskreni i pravi prijatelji, kolege , partneri itd.

Najčešći razlog tome je da se bojimo reći iskreno što mislimo radi straha od stvaranja loše slike o nama u društvu, bojimo se da se ne zamjerimo nekome, da nas taj netko ne zamrzi i da nam popularnost ne opadne.

Očito je da se ljudi boje istine, ali do koje mjere treba biti iskren? Istina jako boli, prava istina nas tjera da se mijenjamo. Koliko bi sve bilo jednostavnije kada bi vam cura odmah rekla da vas ne voli, tada ne bi bilo suza, tuge i boli u tolikoj mjeri. Koliko bi svi bili bolje osobe da su nam još davno prijatelji rekli sve što su imali? Koliko ljudi bi bilo sretnijima da su im odmah rekli da oni nisu za to, ne bi se razočarali! Koliko bi nama zapravo život svima bio sretniji i kvalitetniji da kažemo svakome što mislimo i kako se osjećamo. Jedino iskreno postupanje može dovesti do toga da budemo bolji, sretniji i zadovoljniji ljudi.

Dobra stvar u cijeloj priči je ta da je za postati iskren nikada nije kasno! Jer možda upravo netko čeka da mu kažete istinu koja će promijeniti vaš i njezin ili njegov život !!!

razmišljala sam o tome puno nekada. sada i sama shvaćam okrutnost stvarnosti i da potpune istine nikada neće biti. samo, ne dira me više, bar mislim da me ne dira. promijenila sam se. ne mogu više za sebe reći da sam iskrena. promjena mi je donijela poboljšanje. je li netko tko je zaista iskren osuđen na vječnu patnju? ja mislim da da.

Mislim da nitko koje je iskren nije osuđen na patnju, možda ga se percipira kao čudnog jer danas je jako teško pronaći iskrene osobe. Svatko tko je iskren, navečer kada ide spavati, je zadovoljan sa slikom koju vidi u ogledalu!

wow... ovo me stvarno dirnulo! u zadnje vrijeme sam stvarno postao iskren i pre-jebeno-ponosan sam na to! iskrenost rjesava stvari odmah na pocetku. i nadam se da ce ostali ljudi prema kojima sam ja iskren uvijek biti iskreni prema meni, pa makar mi se to ne svidilo u prvi mah!

reflection time :) Hvala tomy!! Iskrenost je kao lančana reakcija, bitno je započeti, a kasnije se sama nadograđuje!

da... upravo tako... kažeš nešto jedan dan... drugi dan kažeš još više i tako to ide! i nema zamjerki. nema unutarnjeg bijesa. sve je otvoreno. Nema na čemu legendo! hvala tebi.

Istina je jedini pravi put ka sreći!

Treba biti iskren...i, da...malo je danas ljudi koji su iskreni...ipak, ima ih...

Jako je teško postati iskren, ali kada se to postane, čovjek se osjeća bolje i ponosnije!!!

teško je uvijek biti iskren, jer se uvijek bojimo da će istina povrijediti nekoga... ali će mu/joj i promjeniti život... možda na bolje, a možda na gore... nemoguće je nekome nešto priznati i ne kajati se što možda nisi rekao prije... sve je to teško, ali ipak sami moramo izabrati dal ćemo prešutjeti ili ne...

ma kad bi barem svi bili iskreni... nije li bolje odmah nekoga malo povrijediti nego ga navoditi i obećavati mu brda i doline a onda se ne ponijeti tako?! ne povrijedi li to čovjeka još 100 puta više?! lako je prešutjeti.... to je druga stvarnost... ali što kada su nam neke stvari prezentirane u potpuno drugačijem svijetlu?! nismo tražili da nam se to tako prezentira! jebeno nismo tražili prezentaciju uopće... laney ili bilo tko nemojte misliti da je ovo namjenjeno vama... samo sam ljut na jednu curu koja je bila neiskrena prema meni.

Prije jedno šest godina dobio sam jedan parfem na poklon. Bio je to moj prvi «pravi» parfem i taj miris mi je ostao duboko u sjećanju zato jer tada sam prolazio kroz jednu fazu životu u kojoj sam se osjećao kao frajer i mislim da sam čak to i bio : )
Taj parfem je mirisno označio jedan moj period života za koju me vežu jako lijepa sjećanja i uspomene na koje sam sada ponosan jer su ostavile traga na mojoj osobnosti!
Nakon što sam ga potrošio više nikada ga nisam kupio, nego sam jednostavno spremio prazan parfem u ladicu. Moj period života do tada kao da je ostao zatvoreno u praznoj boci parfema !
Jednostavno sam ga zaboravio zauvijek, kao i diplome koje bacite negdje i zaboravite na njih.

Sve do natrag mjesec dana kada sam dobio taj isti parfem na poklon, ostao sam malo paf ne znam zašto? Zapravo sam mislio da ga više i ne proizvode. Prvo sam se malo bojao ga otvoriti i pomirisati jer znao sam da je taj parfem dio moje prošlosti.
Nisam mogao dugo izdržati i morao sam ga ponovno pomirisati. Jedan lagani štrcaj po ruci i to je bilo to! Imao sam osjećaj kao lagano da mi se vraćaju slike, ali ipak to nije bilo to! Nešto mi je bilo drugačije, nisam ga osijecao kao prije, čak mi nije i mirisao kao prije. U strahu sam pomislio kako čovjek koji ga miriše više nije isti, a ne parfem.
Parfem je ostao isti, ali čini mi se da sam se ja promijenio ne znam dali bi se toga trebao bojati ili ne, ali stvari ne mogu biti kao što su nekada bile.
Ipak to nisam mogao prihvatiti i otišao sam potražiti moj stari prazan parfem u sobu, i začudo našao sam ga u sobi, stajao u ladici kao da me čekao sve ovo vrijeme. Otvorio sam ga i i uspio iscijediti malu zadnju kapljicu na svoju ruku, nakon što sam duboko udahnuo i pomirisao, vratio sam se unatrag šest godina i kao da sam doživio flash i to je bilo to, sve je bilo kao prije, osjećao sam se kao onaj stari! To je bio moj «parfem» a ja sam bio onaj «stari», ali ipak nije dugo trajalo, to je bilo zadnja čestica mog parfema!

Ipak sam bio sretan «moj» parfem me ipak nije iznevjerio! Od tada svakodnevno koristim «novi» parfem, ali nikako mi ne miriše kao onaj «stari» a bojim se da nikada niti neće!
Očito stvari nikada ne mogu i neće biti kao nekada bez obzira koliko mi to željeli!

Vrijeme prolazi i možda bi ipak trebao zaboraviti «stari» parfem i potražiti neki «novi» iako ih je u periodu od šest godina bilo jako puno ali niti jedan mi nije mirisao kao onaj «stari»i bojim se da niti neće!

često se hvatamo neke takve kapljice koju posesivno čuvamo nadajući se da će nas moći vratiti u trenutke slave... ali činjenica je da nas nikad zbilja ne vrati. stari parfem definitivno ne treba zaboraviti, to je dio prošlosti koje se lijepo prisjetiti, ali samo to... jer sve više od toga je pokušaj oživljavanja te iste prošlosti. novi parfem će možda za 10 godina mirisati "staro"... ali to će biti sasvim novo "staro", sasvim nova prošlost koja samo čeka mirisne receptore da nas odvede na još jednu ludu vožnju "onim što je bilo" i "onim što smo bili" ali ono što smo postali, to je razlog da budemo sretni i zadovoljni samim sobom... :)

mirisi su iskrena i prirodna stvar! njih se ne može zavarati!

što se jednom dogodilo, više se neće vratiti... na žalost, iako bi mi to ponekad htjeli... bilo bi lijepo... ali ne mogu, poput tvog parfema, više nisi onaj isti, ma koliko ti to pokušavao biti... sve se mjenja i taj ti parfem drukčije miriše...