Hide and Seek

Sjećate kada ste bili mali, kako ste se igrali različitih blesavih i smiješnih igara, zbog kojih ste jedva čekali sljedeći dan. Ti dani su obilježavali naša djetinjstva, to je i bio naš core work da se samo igramo i brinemo starce gdjesmo i hoćemo li se vratiti kući razbijene glave ili podrapanih hlača.

Tada kako rastemo podižemo level naših igara, i one postaju malo kompliciranije, pokvarenije i opasnije za sve. Tako npr. u nekim višim razredima osnovne škole počinjemo malo bolje kužiti stvari, pa se zna događati da povrijedimo vršnjake svojim glupim igrama ismijavanja drugih zbog bilo kakvih različitosti, najčešće ti ljudi to pamte do kraja života i često na njih ostavlja ožiljke. Ali naravno mi to sve smatramo igrom.

Pa se to tako i karakterizira, nakon što se dobro «izigramo» tada krećemo na još veći level  «srednja škola».

Tu dolaze do izražaja pravi igrači, ulozi su još veći, a žrtve neminovne. Level o kojem ovise životi, budućnost i životna usmjerenja. Zbog kompliciranosti igre ljudi se okupljaju u klanove, često ratujući jedni protiv drugih. U ovim srednjoškolskim igrama ljudi čak i mijenjaju igrališta(škole) čisto iz razloga jer se nisu uklopili u klanove. Uglavnom razdoblje u kojem morate igrati ili biti izigrani.

Krećemo na sljedeći level zvan faks, tu se igre dio svakodnevnice, ne moram ni reći da na ovom level-u igraju samo masteri koji su dobro naučili zanat igara. Na faksu vas uče da se toliko uživite u igru da na kraju ne znate više ni kada se igrate a kada ne. Tu je jako interesantno da svaki krivi potez vodi do izgubljene igre. Igrači najčešće igraju sami ili u parovima. Igra zahtijeva jako puno napora i razmišljanja, ali najvažnije je izdržati do kraja pa pravo i posljednji jer ih velika većina vrlo rano ispada iz igre, i najčešće nema više restarta.

 Ako ste preživjeli sve ove igre i igrice svaka čast, došli ste na završini level igre zvan život koji je ujedno najzabavniji, najuzbudljiviji i najopasniji. Bilo koji krivi korak u ovoj igri vode do GAME OVER-a bez mogućnosti pritiska na tipku RESTART!!!

I onda kada kažemo da život nije igra???!!!!

.........Svi mi posjedujemo identitet. No znamo li što bi on trebao predstavljati u životu?

Mislim da bi identitet trebao biti nešto što nas razlikuje od drugih, ono što nas čini posebnim.

Jesmo li mi ti koji smo posebni, ili da li barem nastojimo biti posebni???

Ja mislim da odgovor glasi, da nismo.

Svi smo postali netko drugi, svi želimo biti netko drugi, želimo imati što ima netko drugi???

Zašto nam uvijek treba nešto što ima netko drugi? Očito ne cijenimo sami sebe. Zašto netko ne bi htio biti poput nas???

Zašto Paris Hilton ne bi željela biti neka normalna cura?? Možda ona želi upravo ono što vi imate!!! Biti normalna., živjeti normalno i uživati u malim stvarima.

Ali ne, svi mi upravo želimo biti netko drugo, netko tko je zapravo gori od nas samih!!!

Tko je za to kriv???

Uvijek želimo nešto bolje! Uvijek želimo imati veće mišiće, bijelile zube, bolje aute, više publiciteta!!! Zašto ne možemo reći hvala, dovoljno je i ovo što imam, hvala ti što sam to što jesam!!!Zato što imam prijatelje koji mi nisu prijatelji radi novca, nego zato jer me stvarno vole i cijene! Zašto ne možemo reći hvala što imam curu/ ženu koja je sa mnom zato jer me voli, a ne radi moga novca, popularnosti!!!

Zašto jednostavno ne možemo biti upravo ti koji jesmo, ne željeti uvijek biti netko drugi i imati što ima netko drugi!!

Mislim da je vrijeme da rečemo zašto oni ne bi htjeli biti poput nas!!! Zašto oni nama ne bi zavidjeli. U krajnjem slučaju mislim da svi oni kada odu spavati zapravo se pitaju tko su oni sami???

Tko su zapravo oni, a tko smo mi???

Danas je mome djedu i baki pedeseta  (50)  godišnjica braka. Zamislite koliko je to puno.

Kroz koliko problema su se suočili, koliko nedaća doživjeli. Pedeset godina su jedno s drugim a izgledaju sretni kao da su jučer prohodali.

Vole jedno drugo i žive jedno za drugo. Ponekad se pitam u čemu je tajna?

Hoću li i ja ikada biti kao oni? Živjeti s nekim koga toliko volim, i da li će ta ljubav toliko trajati?

Kada ću se oženiti, za koga, i koliko će to trajati. Znam samo jedno da želim biti poput moga djeda i moje bake. Da li tražim previše s obzirom da živimo u vremenu u kojem se ljudi jedino vežu za kredite, karijere. Vrijeme se mjeri u intervalima između dolaska novog mobitela na tržište. Ljudi trče za karijerama, uspjehom i novcem, i na kraju nam je čudno što brakovi pucaju. Svi smo postali egomanijaci na egotripovima, živimo za sebe i nikoga više.

Nema više intime, slobodnog vremena, ljubavi…više volimo promatrati druge. Živimo u reality-u u kojem smo glavni glumci mi sami.

Bojim se da dolazi vrijeme kada ćemo pričati kako su lijepo živjeli naši očevi, djedovi, pradjedovi….

Uobičajen Kraj koji nije romantičan, utopistički niti sretan, ali ipak je barem priča završila.

 Nakon kraja jedne knjige, došlo je vrijeme

da promijenim omiljenog pisca i žanr. Svi likovi nisu bili spremni suočiti se sa stvarnošću, čak bih se usudio reci da je djevojka

previše gledala romantične filmove, te da je njen pogled na ljubav sanjarski i nerealan.

Dečko je bio previše realan, iskren i vjerovao je njenim riječima, što se na kraju pokazalo kao gubitnička kombinacija.

Nastavak ove knjige je nemoguć, očito ovo ne bi bio dobar scenarij za  Santa Barbaru, možda eventualno za neku sapunicu koju nitko ne bi gledao.

Zaključak dečka:

Očito je da ja tu ne mogu vise ništa napraviti da promijenim situaciju, osim toga to niti ne želim, jer stvarno ne bi bilo u redu da budeš sa nekim koga uistinu ne voliš ili ne želiš.

Istina malo mi je teško prihvatiti da me osoba za koju sam mislio da je ona ta prava nije prihvatila, sve bi bilo puno lakše da sam i ja tebi taj pravi (naravno s kemijom), pa bi svi bili sretni,

ali sto ćeš, život je takav kao da se trudi da nam ne da previše.

To je jedna od stvari koju su me moji roditelji naučili da ne mogu uvijek dobiti ono što

želim, ali da se treba truditi. Ja sam se potrudio ali nije puno pomoglo,

ali jednog dana kada budem star neću žaliti da nisam ni pokušao.

Očito nešto nije bilo na našoj strani, što god to bilo, i iz kojeg razloga, ne znam. Ja sam to prihvatio (teška srca),

 jer iracionalno razmišljanje mi neće  pomoći.

Ne želim da se itko od nas dvoje zbog ovoga osijeca povrijeđeno, da nitko ne mora skretati pogled kad se sretnemo.

Ja i dalje mislim o tebi sve najbolje, jer stvarno si jedinstvena osoba kakvu je danas teško pronaći.

Samo se nadam da negdje još ima cura poput tebe, jer to mi je momentalno jedina utjeha :

Eto toliko od dečka iz "bajke".

Pozdrav

Zaključak cure:

Nema ga, očito valjda cura nije imala komentara. Iako nije baš nijema osoba, što se može iščitati

iz njezinih odgovora. Izgleda da bi ona na kraju najviše voljela da dečko pati za njom, da joj se ne javlja, da je mrzi.

 To se naravno neće dogoditi, iz razloga sto je dečko jako realna osoba i svjestan toga da cura ima

puno a vremena jako malo. Zaključak priče ona je najmanje očekivala

 na ovako ne filmski način bez dramatiziranja.

Mislim da bi vam sve bilo jasno kada biste njen odgovor mogli dobiti iz njenih očiju kakav sam ja danas dobio.