Hide and Seek

Voljeti nekoga, predati se nekom cijelom dušom, cijelim tijelom je jedan od najljepših osjećaja. Uzajamno povjerenje, predanost u svakom trenutku,spremnost na svaku žrtvu je karakteristika ljudi koji se predaju osjećajima. Onoga trenutka kada skinemo i zadnju masku koju imamo, kada se oslobodimo svih strahova, mana, kada smo to što jesmo i kada dajemo sebe je najveći dar koji možemo dati i predstavlja vrhunac zrele veze, ljubavi, prijateljstva i odanosti. U tom trenutku sve što imamo smo predali u ruke toj osobi prema kojoj smo se tako otvorili. Naš život više nije naš život. U svatko trenutku smo ranjivi, u svakom trenutku se možemo osjetiti goli, nejaki, i slabi. Otvoriti se nekome čini nas robom, ali ujedno bez takve predanosti vjerojatno nikada nećemo ni doseći vrhunac sreće, dokle god nismo ono tko jesmo, nećemo biti sretni. Biti voljen zbog onog što jesi i tko jesi je jedan od najljepših osjećaja. Ljudi se često ograničavaju, limitiraju, jednostavno ne žele se otvoriti, ljudi su u brakovima, vezama godinama, a imaju maske kao da im je svaki dan karneval. Postaju sudionica karnevala, u kojem se najviše skrivaju od sebe samih. Pogledati se u ogledalo, i upitati se " tko sam ja?" može biti jako teško. Predat se nekome, je vjerovati bespogovorno toj osobi...ali samo jedno pitanje se nameće jeli ta osoba svjesna odgovornosti koju ima, jeli ta osoba vrijedna da joj damo svoj život na upravljanje. U svakom slučaju iskustvo može biti gorko ili slatko, a ishod brutalan ili sretan. Nema osrednjosti, kako odlučiti?...teško je odgovoriti. Ja samo znam, da sam se predao, da sam sada jako ranjiv, jako izložen! Za sada sam jako nagrađen...ispalo je da je moja odluka bila dobra...sreća i zadovoljstvo su moja nagrada. Ali spoznaju da u svakom trenutku mogu ostat ranjen je nešto što ostavlja gorak okus u mojim ustima...za sada mogu samo nastaviti vjerovati kao i do sada...jer drugog izbora ni nemam...

I'am back! Dugo nisam ništa pisao, iz razloga što nisam imao potrebu, i jednostavno mi je bilo predobro. Predobro DA BILO ISTINITO. I još je dobro, i još je odlično, ali meni ni to više nije dovoljno. Iza mene je jedna jako teška godina, koja je bila puna uspona i padova. Puno putovanja, puno borbi za moja uvjerenja. Izborio sam se za sve njih, ali više nisam ni sam siguran dali sam trebao toliko bit ekstreman u njima. U prošloj godini dobio sam Curu svojih snova koja je još uvijek tu, s kojom mi još uvijek jednako dobro i odlično, ali i malo sam postao umoran od sve moje borbe i ulaganja u našu vezu. Ali kako očito moraš nešto izgubiti da bi dobio, tako sam izgubio i prijatelja. Cura nije razlog tomu, neke druge stvari jesu, ali što je tu je, svatko je nastavio svojim putem. Putevi su se odvojili, a oni zajednički su ostali iza nas. Dolaze novi ljudi, novi problemi, novi životi. Postajemo i razvijamo se u druge ljude, isto kao što sam sam se i ja promijenio u zadnjih godinu dana, ne mogu dati objektivan odgovor jeli to na bolje ili na gore. Ali ja mislim da ipak na bolje. Život me odveo u skroz jednom drugom smjeru, promijenio sam svoje prioritete, promijenio sam svoj stil života, i ukupno kada se sve gleda nisam siguran više što je bolje, a što gore. Došlo je do puno promjena, treba donijeti puno odluka, a svaka od njih nosi život u drugom smjeru, razlike su postale prevelike, a ulog velik. Više ne donosim odluke samo za sebe, sada imam teret, koji nije uvijek teret, nekad je i olakšanje koje mi pomaže. Za svaku odluku sada moram gledati kroz dvije perspektive moje i njene. Svaka odluka mi je postalo jako teška, i više ne donosim dobre odluke jer sam postao previše racionalan, i prestao slušati svoju intuiciju. Više nisam spontan, više ne mogu reći nije me briga, jednostavno postalo je jako teško. Dolazim do točke kada se nešto mora prelomiti, kada nešto moram promijeniti, nešto mi je potrebno. Ne znam još što, ne znam kako, ni kada, ni gdje....ali nešto mi treba. Treba mi ona energija, ona odlučnost, ona vizija koju sam imao. Dobio sam sve što sam htio, srušio sam sve svoje autoritete i prevladao dosta strahova...postigao sam puno, ali ne i dovoljno. Hoću još, ima dosta snova koje još moram ispuniti, ali nažalost od nekih moram odustati radi nje. Dali je vrijedno? teško je odgovori, teško je više biti pametan i racionalan, teško je više išta predvidjeti... Teško je kada moraš birati... Ali najgore je, ništa ne izabrati...biti iskren sam prema sebi, ili nastaviti živjeti u svom svijetu...birati između realnosti i snova, sigurnosti ili slobode...pitanje je na koje moram odgovoriti i to vrlo brzo!

....Sa strahom pišem ovaj tekst…najradije bih pisao na dan polaska…ali do tada se može još svašta desiti tako da ću odmah reći o čemu se radi.

Sjećate se moje Cure o kojoj sam pisao…e pa za 5 dana bih trebao biti kod nje. Istina ni sam ne vjerujem dok ne sjednem u utorak na vlak, danas čovjek nikad ne zna što se može desiti. I ja se bojim da se ne bi nešto desilo, iskrslo…jer sve ovo što se događa ni meni samome nije realno…kao da je sve to predobro ili previše iz bajke. Nije bilo lako objasniti prijateljima da sam se zaljubio tako daleko i tako naglo, neki su mi doslovno rekli da sam malo pukao i da to ne može funkcionirati…ali na njihovu žalost i moju radost čini mi se da sve savršeno funkcionira i nadam se da će tako i ostati. Ono što sam vam htio reći je i to da sam doma svojima rekao da idem i iz kojeg razloga idem tako daleko. Ne bi to bilo ništa čudno, da se ne radi o meni, emotivno stabilnom dečku, koji se jako rijetko zaljubljuje i koji o tome šuti…prvi puta u svom životu sam rekao starcima da imam uopće curu, da je volim, da idem za tjedan dana kod nje, i za šećer na kraju da ne živi u hrvatskoj. Istina malo su se šokirali vjerujem i da dalje doma raspravljaju o tome, ali ja sam putovnicu sakrioJ Ne mogu vam opisati kako se osjećam, koliko jedva čekam da krenem. U glavi imam samo jednu sliku, a to je kako stižem na odredište i trčim u zagrljaj mojoj Curi…to je moj san zbog kojeg uopće idem na spavanje, i moj san zbog kojeg se svako jutro budim nasmiješen. Za pet dana moj bi san trebao postati stvarnost. Moj život je momentalno tempiran na 11 dana. Za pet dana bih trebao biti tamo + šest dana koja ću provesti sa njom. A nakon toga se niti ne moram probudit!

....Teško je opisati kako se osjećam. U ovih par dana sam spoznao koliko zapravo volim svoju Curu. I dalje ne mogu vjerovati da se to desilo upravo meni. Pričam s njom i osjećam se tako sretnim, posebnim, voljenim… sve ostalo mi je postalo sporedno, sekundarno i neusporedivo s njom. Postala je centar moga svijeta, dio mene, osoba za koju mislim da je stvorena za mene i ja za nju. Prekjučer sam posjetio jednu veliku hrvatsku korporativnu kompaniju i njihove ljude iz uprave, to je bilo nešto što sam čekao jako dugo, nešto o čemu sam sanjao. I svo to korporativno blještavilo mi je značilo ništa, svi ti ljudi su mi značili ništa. Meni je u glavi bila samo jedan stvar, samo jedna osoba moja posebna Cura. Sinoć sam odlučio da idem kod nje…onako bez puno razmišlja…bez javljanja ikome…srce je htjelo biti tamo…kraj nje. Nisam otišao jer me ona nagovorila da se strpim još dva tjedna. Da nisam vam rekao da idem opet kod nje za dva tjedna J Ali sinoć sam bio u stanju sjesti na vlak i otići je vidjeti, pa barem samo na minutu. Bio sam spreman voziti se 20 sati da bi je vidio na par sati. Ova dva tjedna će proći jako brzo, i ne mogu opisati koliko jedva čekam da je vidim, koliko emocija osjećam, koliko toga joj želim reći…

.......Priča o mojoj Curi koju sam upoznao daleko od svoga doma se nastavlja. Neko vrijeme je prošlo i mogu samo reći da se naša ljubav nije umanjila, čak mislim da se i još više rasplamsala. Prije smo se čuli svaki drugi dan, a sada se čujemo svaki dan. I to je postalo nešto bez čega ne mogu. Taj razgovor sa njom na kraju svakog dana mi je i razlog da se taj dan uopće probudim…taj razgovor me čini sretnim i ispunjenim kao ništa u životu. Kao niti jedna medalja…kao niti jedno priznanje…kao niti deset položenih ispita… Ona je postala centar moga svijeta. Osjećam se savršeno, osjećam se sretno, osjećam se ispunjeno. Samo mislim na nju…samo mislim kako je želim ponovno vidjeti…ponovno zagrliti…ponovno poljubiti…jednostavno želim se ovako osjećati do kraja moga života…napokon sam pronašao ono što sam tražio jako dugo…

Istina je da sam malo specifična osoba. Imam svoja uvjerenja, stavove i mišljenja. Nekad su ovakva ili onakva ali stojim iza njih.

Jedna od stvari u mome životu je da jako cijenim starije i iskusne ljude…što baš i nije često za mlade, ali ja ih obožavam slušati i pričati sa njima. Većina ljudi s kojima sam volio pričati je nažalost umrla, tako da često volim otići na groblje, onako čisto radi sebe. To me nekako ispunjava i osjećam da mi daje snagu i pomaže mi malo razbistrit glavu. Tako da uvijek kada dođem doma s faksa, odem obavezno do groblja. Meni je to već neki ritual. Tako sam bio i jučer, prije nego što sam otputovao na faks.

I tako šećem grobljem, razmišljam…i mislim se koliko ljudi je tu… koliko od njih je imalo iste probleme kao ja…svi su oni nekada bili mladi kao ja… jednako naivni…jednako zaljubljeni. Pričali su iste priče koje ja danas pričam sa svojom ekipom. Imali su teške živote.. proživili su puno toga. A sada su najednom ugasli. Nema ih! Ne mogu izrazit svoje mišljenje, iako bi te možda rado i savjetovali, proživili su mnogo toga, a to sada ne mogu ispričati. Možda su i htjeli ali ih nitko nije slušao. Možda nisu imali razumijevanja za njih. Oni su otišli, a mi smo ostali uskraćeni za mnogo životnog iskustva, događaja i doživljaja…

Idem redovito svome prijatelju na grob, koji je nažalost premlad otišao i svaki puta zamjećujem kako na njegovom grobu ima sve manje svijeća i sve manje cvijeća…jednostavno pitam se di su svi ti ljudi kojima je plaćao cugu, disu svi te cure s kojima je bio, koje su ga navodno voljele, gdje je ta ekipa s kojom je navodno bio…njegovi prijatelji iz škole…izgleda da ljudi brzo zaboravljaju…nekad se pitam bili i mene tako brzo zaboravili???..mislim da bi!!!… teško je nekada uopće o tome razmišljati…ali ljudi su skloni brzo se prilagođavati, a još brže zaboravljati…

Zato nekada razmišljam kada idem na grob moga djeda, dali će jednoga dana i moji unuci tako doći na moj grob…ili će ipak zaboraviti kao i većina od nas da su ikada imali djeda…

........Svo moje drastično donošenje odluka dovela je do toga da sam postao osoba koja sama sebi postavlja izazove, i to onako poprilično za mene izazovne odluke. Kao što sam pisao u prošlom blogu, donio sam drastične odluke, koje su dovele do ovoga na čemu sam sada, a sada sam jako zadovoljan i sretan.

Jedan od mojih izazova se sastojao od toga da sam odlučio otići na jedan događaj u inozemstvu u trajanju od 4 dana. I tako nagovarao sam prijatelje da idu samnom, ali svatko zbog svojih razloga nije htio ići. Odlučio sam da idem bez obzira na sve. Starcima sam rekao dva dana prije. Uglavnom nisam uopće znao da li postoji ikakav prijevoz iz hrvatske do tamo. Nisam uopće znao gdje je to tamo. Uspio sam kupiti kartu za vlak večer prije, iako nisam znao da treba presjesti 4 puta, i sporazumjeti se na 4 jezika, i na kraju voziti se 23 sata, ipak sam živ stigao do odredišta.

Tamo sam proživio možda čak i četiri najsretnija dana u životu, zbližio sam se s ljudima, a posebno s jednom osobom. Odmah mi se svidjela, u početku sam mislio da će to biti samo jedna u nizu od onih cura s kojima budete eto čisto iz razloga da svom egu dokažete da možete. Ali s njom nije bilo tako! Nju sam zavolio, volim je čak i više nego curu zbog koje sam počeo pisati ovaj blog. Volim je toliko da stvarno neznam kada sam zadnji puta nekoga toliko volio. Išao sam negdje 3000 km daleko, na neku konferenciju i upoznao osobu koja će sigurno imati utjecaja na moj život. Istina je stvarno da sudbina ili slučajnost postoji. Zašto sam baš morao ići tamo? Zašto nisam jednostavno kao i uvijek do sada odustao od moga nauma da idemo tamo, jer je bilo više prepreka nego razloga zbog kojih sam trebao ići?

Upravo do sada sam pričao sa njom i ona me čini tako sretnim! Iskreno se ne bojim dali će naša veza funkcionirati na 3000 km udaljenosti! Zašto? Zato jer je volim, i ona voli mene. Iako će neki možda reći da to neće funkcionirati, ja znam do hoće, jer ovo je nešto što sam čekao cijeli život! Možda sam to našao na krivom i preudaljenom mjestu, ali jedno je sigurno zbog toga ne kanim odustati od nje!!!!!!

Mislim da se moja odlučnosti i hrabrost da odem isplatila, i to na najljepši mogući način, a to je da sam pronašao osobu koju ja volim i koja voli mene!!!

Iskreno ovome se nisam nadao ni u snu, jer ovo je nešto za što nisam bio spreman, nešto što bi moglo poremetiti planove i priorite koje sam imao do sada u životu!!!! Ali zbog nje sam čak i spreman na to!!!!

"“The best day of your life is the one on which you decide your life is your own. No apologies or excuses. No one to lean on, rely on, or blame. The gift is yours - it is an amazing journey - and you alone are responsible for the quality of it. This is the day your life really begins.”

U proteklom razdoblju moga životu dogodili se jako puno toga, ali ipak nisam ništa pisao. Neznam ni sam zašto. Možda jer osjećam da pisanjem zatvaram jednu priču i jednostavno je odlažem na policu i zaboravljam. Učinio sam neke stvari koje će definitivno promijeniti tijek mog života. Učinio sam drastični korak u trenutku svoga života kada sam imao najmanje potrebu da to činim. Zašto? Pa ni sam ne znam. Oduvijek sam vjerovao svojoj intuiciji i donosio odluke u skladu sa njom. Ljudi oko mene mi govore da sam se promijenio i čude se zašto me nema. Ali ni ja ne znam zašto je to tako.

Jednostavno mislim da čovjek sam osjeti potrebu kada treba zatvoriti jednu knjigu i početi novu.

Dali sam učinio hrabar potez? Dali sam učinio najveću glupost u životu? Ne znam, možda nikada neću niti saznati. Ali jedno je sigurno, da sam zadovoljan da svojom odlukom. Možda je to i najbitnije. U čovjekovoj prirodi je da ide naprijed, pa tako idem i ja, iako to možda i izgleda kao korak u natrag. Dali idem u pravom smjeru? Ili sam ipak trebao ostati tamo gdje sam bio?